Već za vrijeme Aleksandra Velikog (356.-323. pr. Kr.) na Zapadu se s jedne strane počelo s polaganim uvođenjem orijentalnih religioznih običaja i poimanja; s druge strane, uz njega se veže i širenje helenizma kao novog izraza grčke kulture koji se razlio po svem Imperiju. Njegov se utjecaj silno osjetio i u Rimskom Carstvu pa samim time i u kršćanstvu. Za razliku od istočnjačkih misterija i otkupiteljskih religija koje su se stoljećima prepirale oko duhovne prevlasti dok ih kršćanstvo na koncu nije potpuno istisnulo, pojavom kršćanstva nije u zapadnom svijetu najednom prestao egzistirati helenističko-rimski utjecaj, osobito ne na području odgoja i obrazovanja. Naprotiv, sve tamo do 5. stoljeća poslije Krista, bolje rečeno do propasti Zapadnorimskoga Carstva, dokad traje i kasna antika, taj utjecaj je itekako prisutan, a zanimanje za antiku pojavljivat će se u različitim povijesnim razdobljima, okarakteriziranima kao povrat klasicizmu ili antici.
*Објављено у: Crkva u svijetu, Vol. 47 № 3, Listopad 2012.